Težina školskih torbi utječe na leđa, ali i na koncentraciju i lošiji uspjeh

Problem teških školskih torbi prepoznat je diljem svijeta jer narušava zdravlje učenika, a mjere bi trebali poduzeti i škola i roditelji

Nema jasnih znanstvenih dokaza o prednostima anatomskih, ergonomskih i sličnih (obično skupljih) torbi u odnosu na one obične.

Problem teških školskih torbi prepoznat je u mnogim zemljama Europe i svijeta, pa tako i u našoj. Najprominentniji zdravstveni problem povezan s nepovoljnim utjecajem školskih torbi jest bol u donjem djelu leda, a može se javiti i u cijelom mišićno-koštanom sustavu. Rezultat su nepravilno držanje, umor i iscrpljenost, a time i lošija koncentracija u školi te lošiji školski uspjeh.

U školu bi trebalo nositi samo one knjige i pribor koji su neophodni prema rasporedu sati i uputama nastavnika, odnosno učitelja. Djeci treba omogućiti da jedu u školskoj kuhinji i piju vodu u školi, a ne da to nose od kuće

Najveći dio raspoložive literature preporučuje težinu školskih torbi do 15% težine tijela djeteta jer takva težina nije povezana sa zdravstvenim tegobama. Istražene su i druge značajke školskih torbi koje mogu utjecati na zdravlje učenika. No novije istraživanje američkih i novozelandskih autora (Kistner i suradnici; Mackie HW i Legg) pokazalo je da težina torbe treba biti ograničena čak na 10% težine tijela djeteta jer već težina od 15 ili 20% povećava izglede za naginjanje glave prema naprijed, subjektivne zdravstvene smetnje djeteta poput umora, iscrpljenosti i bola u leđima te poteškoće u hodanju i održavanju ravnoteže.

Iz sistematskog pregleda literature vrijedi istaknuti sljedeće zaključke:

• torbe koje se nose sprijeda, kao i torbe koje se nose sprijeda i straga (na leđima) manje negativno utječu na tjelesno držanje djece od torbi koje se nose samo na leđima

• torbe koje se nose na jednom ramenu povezane su s većom učestalošću respiratornih disfunkcija i većim promjenama u tjelesnom držanju djece od onih koje se nose na oba ramena

• viši položaj torbe (tereta) na leđima u odnosu na niži položaj povezan je s manjim osjećajem pritiska na ramenima

• viši ili niži položaj torbe (tereta) na leđima ne utječe na tjelesno držanje djece

• jače ili slabije stegnute naramenice torbe ne utječu na držanje, osjećaj nelagode i ravnotežu djece

• bol u donjem dijelu leđa, kao i u ostalim dijelovima mišićno-koštanog sustava, osim uz školske torbe, povezana je i s dugotrajnim sjedenjem, posebno u nepravilnim i neprirodnim položajima, te s nedovoljnim kretanjem i vježbanjem.

Vezano uz problem teških školskih torbi iz literature možemo razlučiti dvije skupine mjera: one koje može poduzeti školski sustav te one koje mogu poduzeti roditelji, odnosno učenici.

Što škola može učiniti?

Prva mjera koju škola može poduzeti jest sastavljanje rasporeda sati tako da u jednom bude što manje različitih predmeta (dupli satovi). Potom predmeti za koje treba nositi posebno težak teret (tjelesna i zdravstvena kultura i likovni odgoj) ne smiju biti u istome danu. Knjige i oprema mogu se ostavljati u školi, a kući nositi samo radni listići za domaću zadaću. Učenike nižih razreda osnovne škole može se potpuno osloboditi pisanja i zadaće kod kuće, odnosno omogućiti im da sve odrade u školi, a pritom su knjige stalno u školi. Prednost te mjere je i kvalitetnije vrijeme koje roditelji i djeca provode kod kuće, veće zadovoljstvo učenika školom te manje varijacije u školskom uspjehu djece ovisno o angažmanu roditelja. Tijekom dana kada je nastava iz tjelesne i zdravstvene kulture djeci se može omogućiti dolazak u školu u barem jednom dijelu školske opreme tako da učenici ne moraju svu opremu nositi sa sobom.

Osim toga, pri izboru udžbenika i drugih nastavnih sadržaja, prednost se može dati lakšim knjigama, odnosno nastavnim pomagalima, a ne uzimati u obzir samo stručnu komponentu. Učenicima se može omogućiti da imaju jednu bilježnicu iz svih predmeta, i to što manjeg formata i što lakšu. Za svaki dan moglo bi se jasno navesti koje će knjige i nastavna pomagala trebati učenici pa da samo njih nose u školu. Djeci treba osigurati dostupnu pitku vodu i prehranu u školi pa to ne trebaju nositi od kuće.

Škola bi trebala omogućiti i veću razinu tjelesne aktivnosti učenika u školi dodatnim satima tjelesne i zdravstvene kulture, dodatnim sportskim sadržajima te inkorporacijom kretanja u školski raspored (omogućiti, odnosno potaknuti učenike na kretanje/igru tijekom školskih odmora, slaganje rasporeda sati tako da se od učenika ne očekuje prolongirano sjedenje bez kretanja, vježbe istezanja tijekom nastave i slično). O ovom bi problemu trebalo educirati djelatnike škole, roditelje i učenike te bi ovu aktivnost svakako trebalo provesti u suradnji s nadležnim liječnikom škole.

Mjere koje poduzimaju roditelji

Roditeljima ponajprije slijedi izbor optimalne torbe. Sukladno raspoloživoj literaturi može se zaključiti da prazna torba treba biti što lakša, nositi se na oba ramena te biti na što višem položaju u odnosu na kralješnički stup. Nema jasnih znanstvenih dokaza o prednostima anatomskih, ergonomskih i sličnih (obično skupljih) torbi u odnosu na one obične. I pernica treba biti što lakša i manja, kao i bilježnice te druga oprema.

U školu bi trebalo nositi samo one knjige i pribor koji su neophodni prema rasporedu satii uputama nastavnika, odnosno učitelja. Djeci treba omogućiti da jedu u školskoj kuhinji i piju vodu u školi, a ne da to nose od kuće.

Svakako treba izbjegavati dugotrajno sjedenje (posebno u nepravilnim i čudnim pozicijama) bez kretanja i vježbanja, a posebno ograničiti vrijeme koje djeca provode pred ekranima na najviše dva sata na dan. Trebalo bi i povećati razinu tjelesne aktivnosti – najmanje jedan sat na dan, uz uključivanje tjelesne aktivnosti u svakodnevnu rutinu kao što je hodanje do škole i natrag.

Izvor: Adiva

AUTORI ČLANKA 

dr. sc. Dijana Mayer – dr. med. spec. epidemiologije, Hrvatski zavod za javno zdravstvo 

dr. sc. Ivana Pavić Šimetin – dr. med., spec. školske medicine, Hrvatski zavod za javno zdravstvo