Ljekarna je od samih svojih početaka imala i javni karakter

Prvotno je ljekarnab bila smještena u istočnom dijelu donjega samostanskog klaustra, između sakristije i dvorane kapitula, upravo ondje gdje je danas muzej stare ljekarne. U nju se moglo ući na dva ulaza, kroz klaustar ili s istočne strane, s ulice od strane Prijekoga, gdje su postojala vrata “na koljeno” pa su i građani Dubrovnika imali mogućnost pristupiti joj izravno s ulice

 

Ljekarna Male braće nije najstarija u Europi, ni u Hrvatskoj (Trogir), pa ni u Dubrovniku, no ono što je čini jedinstvenom i u Dubrovniku i u Hrvatskoj i u Europi njezin je kontinuitet. Ona bez prekida postoji i djeluje sedam stotina godina, ili najmanje sedam stotina godina.

Prvotno je bila smještena u istočnom dijelu donjega samostanskog klaustra, između sakristije i dvorane kapitula, upravo ondje gdje je danas muzej stare ljekarne. Nalazila se u uskoj prostoriji dugoj devet, a širokoj malo više od dva metra. U nju se moglo ući na dva ulaza, kroz klaustar ili s istočne strane, s ulice od strane Prijekoga, gdje su postojala vrata “na koljeno” jer istočni samostanski zid još nije bio podignut. Ova vrata koja su bila prema ulici, Fratarskoj, danas Celestina Medovića, sugeriraju nam da je ljekarna od samih svojih početaka imala i javni karakter, dakle da nije bila namijenjena samo potrebitim franjevcima, jer su i građani Dubrovnika imali mogućnost pristupiti joj izravno s ulice a da ne prolaze kroz klaustar i ne ometaju samostanski mir i molitvu.

Do Velike trešnje i Andrijaševićeve Kronike u arhivskim dokumentima nemamo puno podataka o djelovanju ljekarne Male braće. Izdvojiti valja ipak dva. Fra Ivan, ljekarnik franjevačke ljekarne, bio je svjedok na sudu nakon jedne svađe između liječnika Izaka i fi zika jakoba Pačina, u srpnju 1550. godine. I dubrovačke su vlasti materijalno pomagale ljekarnu Male braće, pa tako 29. svibnja 1618. Vijeće umoljenih odlučuje dodijeliti 100 dukata kao pomoć ljekarni (pro occurentis offi cinae arhomatariae).

Nakon velike trešnje i stradavanja samostanskog arhiva u požaru, generalni vizitator Feliks iz aquile ustvrđuje da je dotadašnji prostor u kojem se ljekarna nalazila neadekvatan, te se po njegovoj naredbi ona 1681. godine seli u prostore gornjeg klaustra. Andrijašević nas izvještava da braća franjevci ovim preseljenjem nisu bili nimalo oduševljeni. nova lokacija bila je svjetlija i prostranija, bliža samostanskoj bolnici i vrtu koji se nalazio na sjeveru gornjeg klaustra ispod same Minčete i u kojem se za potrebe ljekarne uzgajalo ljekovito bilje. No s druge strane, bila je za vanjski svijet puno nepristupačnija. Mogli su joj pristupiti samo muškarci, dok su žene zbog klauzure morale ostajati u donjem klaustru, te su jedino preko samostanskog sluge mogle naručivati potrebne lijekove iz ljekarne.

U tom novom prostoru ljekarna je mirno djelovala sve do pada Dubrovačke republike, uz samo jedan blaži potres. naime 1741. godine papa Benedikt XIV. donio je dekret kojim je zabranio javno djelovanje samostanskih ljekarni, što bi značilo da naša ljekarna više nije mogla služiti dubrovačkom građanstvu, nego samo pripadnicima franjevačkoga reda. Izgleda da se to ipak nije dogodilo, a jedan drugi papa, Pio VI, posebnim je dekretom (Oraculo vivae vocis) 2. prosinca 1794. franjevačkom generalnom tajniku Bonaventuri iz Piacenze dopustio javno djelovanje ljekarne i voštarnice samostana Male braće u Dubrovniku.

 

Ulomak iz monografije 700 godina Ljekarna Male braće 1317. – 2017. / 50 godina Ljekarne Dubrovnik 1966. – 2016.

Autor: Zoran Perović